Bilježenje nevidljivog: Filip Filković o prenošenju sjećanja u film
Filip Filković redatelj je i vizualni umjetnik iz Zagreba, čiji rad povezuje naoko prolazni svijet sjećanja s najnovijom digitalnom tehnologijom. Poznat po nagrađivanom filmu “Posljednji bunar”, Fillip je izgradio karijeru istražujući međusobnu igru emocije, sjećanja i vizualnog izraza. Od nekad znatiželjnog klinca koji je lutao zagrebačkim ulicama s kamerom i olovkom do priznatog digitalnog umjetnika koji bilježi prolazne trenutke u kinematografskoj formi, njegovo kreativno putovanje obilježeno je radoznalošću, eksperimentiranjem i hrabrošću za bezkompromisnim stvaranjem. U svom radu pokazuje kako autentičnost, vizija i snažna ideja mogu nadmašiti proračune, trendove pa čak i generacije, inspirirajući mlade umjetnike da istražuju, eksperimentiraju i ostave vlastiti trag u svijetu kreativnosti.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Za početak, možete li se ukratko predstaviti Erasmus+ studentima i volonterima- tko je Filip Filković danas, a tko je bio na početku svog kreativnog puta?
Danas sam redatelj i vizualni umjetnik koji pokušava balansirati između najnaprednije tehnologije i najdubljih ljudskih sjećanja. Sebe vidim kao “digitalnog alkemičara“ koji koristi moderne alate da bi sačuvao emocije koje blijede. Na početku puta, bio sam samo znatiželjan klinac u Zagrebu s olovkom i kamerom u ruci, fasciniran time kako slika može zabilježiti trenutak koji se više nikada neće ponoviti. Ta inicijalna znatiželja je i dalje tu, ona je jedini motor koji me pokreće.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Vaš film "Posljednji Bunar" osvojio je brojne međunarodne nagrade. Što za Vas znači uspjeh tog filma danas, s vremenskim odmakom?
Taj film mi je bio potvrda da lokalna priča, ako je iskrena, može komunicirati univerzalno. Danas ga vidim kao važnu lekciju o tome da ograničenja, bilo budžetna ili tehnička, zapravo rađaju najbolju kreativnost. Uspjeh mi je donio slobodu da istražujem dalje, ali i podsjetnik da je ideja uvijek jača od skupe opreme. Isto tako, Posljednji Bunar je dobar temelj za iduće radove, pripremam dugometražni igrani film i novi kratkometražni, jer je za dugometražni iznimno teško pronaći financiranje.
Kako izgleda Vaš kreativni proces- krećete li od slike, zvuka, teksta ili ideje?
Uvijek, svaki rad započinje u ljudskom teritoriju, u glavi i na papiru, odnosno, notes u iPhoneu. Prvo pišem crtice, detalje, scenarij; smatram da je verbalizacija misli čisto ljudska vještina u koju ne puštam algoritme. Tek kad priča “prodiše na papiru”, krećem u vizualizaciju. Ponekad je okidač miris ili zvuk koji prizove sjećanje, a onda pokušavam kreirati taj osjećaj.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Da ste danas Erasmus+ student ili volonter koji dolazi prvi put u Zagreb, gdje biste tražili inspiraciju- na ulici, u ljudima, u arhitekturi ili u subkulturama?
Inspiraciju bi tražio kao i u svemu, uvijek iz potrebe da nešto naučim ili iskusim. Brdo knjiga, glazba, filmovima. No, inspiraciju bih tražio i u “pukotinama“ grada. U haustorima Donjeg grada, u brutalističkoj arhitekturi Novog Zagreba i u onim malim, starim obrtima koji još uvijek odolijevaju vremenu. Inspiracija je u kontrastu između starog bečkog šarma i sirove industrijske energije, ovako, generalno gledajući.
Što mislite da mladi umjetnici danas mogu naučiti od DIY pristupa- stvaranja bez velikog budžeta, ali s jakom idejom?
Apsolutno sve, naime DIY pristup vas uči snalažljivosti. Mi smo back in the day, dok smo snimali low i high budget spotove sklapali takve aparatuse za snimanje koji su bili funkcionalni i davali nam mogućnost kreativnosti. Danas, kad svatko u džepu ima moćan alat za snimanje i montažu, izgovori o “nedostatku budžeta“ više ne drže vodu. Mladi trebaju shvatiti da je nedostatak novca zapravo prilika da budu inovativniji. Jaka ideja će uvijek naći put, dok skupi vizuali bez duše brzo ispare. Naravno, veliki budžeti mogu samo proširiti vaše vidike i kreativnost, za gotovo sve moje trenutačne projekt potreban je budget jer sam prerastao zadovoljavanje svojih strasti kroz jednostavne ideje.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Primjećujete li razliku između generacije koja je odrastala bez interneta i današnjih digitalnih generacija u načinu razmišljanja i stvaranja?
Svi nekako ističu te razlike, odnosno, spominju ih i time stvaraju nepotrebne podjele. Mi koji smo odrasli bez interneta imali smo “beskrajno vrijeme“ i mir analognog svijeta. Morali smo čekati na informacije, a to čekanje je poticalo maštu. Današnje generacije imaju nevjerojatnu brzinu i povezanost, ali se ponekad bore s fokusom zbog “digitalne buke“. Razlika je u teksturi sjećanja, naša su bila zrnata i rijetka, novije generacije imaju sjećanja visoke rezolucije i u golemim količinama. No, generalno, ljudskost, ono što nas čini nama, uvijek je isto i tu nema razlika. Vremena se mijenjaju, ja, iako recentno radim projekt “Spomenara”, koji podsjećaju na stara vremena, odbijam živjeti u prošlosti, već mi je apsolutni fokus na budućnosti. Prošlost nam samo daje jasnoću što je funkcioniralo a što nije i stvara nam vezu s nasljeđem.
Koju biste grešku savjetovali mladima da obavezno naprave dok su još studenti?
Treba raditi što više, s tim radom dolaze i greške. Dolaze krivi suradnici, dolaze suze, dolaze propali odnosi, krive odluke, dobre odluke, još suza kojih se ne treba bojati i skrivati, možda dođe depresija, možda dođe uspjeh, ali na kraju, bitno je biti čovjek. Naime, bitno je napraviti i krivi projekt, onaj koji nitko neće lajkati, koji nije u trendu i koji je potpuno nekomercijalan. Studentski dani su vrijeme kad si možete priuštiti potpunu neproduktivnost u potrazi za vlastitim glasom. Iz neuspjeha koji nastane iz čiste strasti nauči se više nego iz sigurnog uspjeha. I onda na kraju, kada znate da ste vlastitim rukama nešto stvorili, to je divan osjećaj.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Koja je najveća snaga mladih danas- brzina, povezanost, hrabrost ili nešto četvrto?
Najveća snaga je povezanost. Bitno je surađivati s nekim s drugog kraja svijeta u realnom vremenu. To ruši granice i stvara hibridne forme umjetnosti i kreativnosti koje prije nismo mogli ni zamisliti. Ta globalna empatija koju mogu razviti kroz tehnologiju je golema moć.
Mislite li da je danas teže ili lakše izgraditi autentičan umjetnički glas nego prije 20 godina?
Tehnički je lakše stvarati, ali je teže biti čujan. Živimo u moru generičkog sadržaja. Autentičnost je danas skuplja valuta nego ikad prije. Da bi te se čulo, ne moraš vikati glasnije, nego moraš govoriti iskrenije. Glas se više ne gradi opremom, nego integritetom i vizijom.
Kako je odrastanje u Zagrebu oblikovalo Vašu estetiku i pogled na svijet?
Za mene Zagreb ima specifičnu “radnu temperaturu“, spoj austrougarske melankolije i socijalističke discipline. To je grad koji nije prevelik da te proguta, ali je dovoljno velik da u njemu nađeš bezbroj svjetova. Ta mješavina uređenosti i skrivenog kaosa je inspirirajuća. No, najbitnije stvari o životu i svojem poslu naučio sam kroz putovanja. Što više putovanja, edukacije, literature i odnosa s ljudima kako bi se definiralo ono što možda fali ili na čemu treba poraditi.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Koji dio Zagreba za Vas nosi najviše kreativne energije- centar, Novi Zagreb, industrijske zone ili kvartovi?
Miks svega, evo zaista, teško je odabrati. Centar, Gornji grad, Novi Zagreb i industrijske zone. Postoji nešto u tom betonu i prostranstvu što ostavlja mjesta za maštu. Centar je lijepa fasada, ali rubni dijelovi grada su tamo gdje se osjeća stvarni život i transformacija. I ono na čemu još treba raditi. Primjerice, na dan kada sam najmanje motiviran, jedna šetnja gornjim gradom može apsolutno sve preokrenuti.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Rođeni ste 1983.- koliko su Vas obilježili vizualni i glazbeni utjecaji kasnih 80-ih i ranih 90-ih?
Duboko. To je moj vizualni DNK. Više, naravno, 90te. Moj brat je bio jako u glazbi, pa je to prenio i na mene. Dok su svi u školi slušali E.T. i neke domaće gluposti, ja sam slušao The Prodigy, Leftfield, Autechre, Aphex Twin, The Chemical Brothers. To je sve jako utjecalo na mene. Otac je u tom periodu imao videoteku, tako da sam imao pristup svim mogućim filmovima svih žanrova, iz toga sam upijao i definirao svoju današnju nišu.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Što mislite da današnje generacije mogu naučiti od kreativne slobode i subkulturnog bunta 80-ih?
Ukratko, mogu naučiti da se umjetnost ne radi za algoritme. U 80-ima se stvaralo jer se moralo, bez razmišljanja o tome koliko će ljudi to vidjeti sutradan. Taj bunt protiv “savršenog“ i “prihvatljivog“ je nešto što nam danas kronično nedostaje u svijetu gdje se sve optimizira za klikove.
Jesu li 80-e bile hrabrije u eksperimentiranju nego današnje vrijeme ili je to samo nostalgija?
Bile su hrabrije jer nije bilo straha od trenutne javne osude. Danas svatko ima platformu za kritiku, što umjetnike često tjera u “sigurnu zonu“. U 80-ima je eksperiment bio autentičniji jer je bio izoliran od vanjskih pritisaka globalnog tržišta pažnje.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Koliko su analogne tehnologije (VHS, kazete, plakati, grafiti) oblikovale način na koji danas gledate na vizualnu kulturu?
Naučile su me cijeniti teksturu. U analognom svijetu, greška je bila dio karaktera, onaj “glitch“ na traci ili oguljeni plakat na zidu pričali su priču. Današnja digitalna savršenost je često sterilna i bez duše. Kada sam bio klinac imao sam prilike učiti o fotografiji od majstora Josipa Božića, naime njega se malo tko danas sjeća. On je svojevremeno u osamdesetima i devedesetima ručno crtao plakate za filmove koji su se prikazivali u kinu SC. On me naučio prvim zanatskim smjerovima za fotografiju, o važnosti svjetla i duše. Sjećam se da mi je rekao kako neki samo nose okolo foto aparat, a da mi kao kreativni ljudi moramo nositi apart kao naše treće oko. I sjećam se da je nakon toga otvorio ogroman album s aktovima žena i rekao mi je “a nekada, nešto moramo fotkati i za dušu”. Što je bilo interesantno i simpatično. Na neki način, shvaćao sam ga, ali to što mi je htio reći sam interpretirao na svoj način i apliciram na svoje radove dan danas, to “za dušu”, zapravo radim kroz svoje radove jer ih radim primarno za sebe, da se meni svide.
Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Da danas snimate film inspiriran estetikom 80-ih u Zagrebu, kakvu bi atmosferu imao? Planirate li nešto slično u budućnosti?
Budžet bi eksplodirao, zbog točnosti na kojoj bi inzistirao. Imao bi blue hour atmosferu, onaj trenutak sumraka kad se pale ulične svjetiljke, a grad utihne. Bio bi to film o tišini i malim gestama. Kroz serijal “Spomenar“ ja zapravo već snimam taj film, fragment po fragment. Planiram te fragmente jednog dana spojiti u veću cjelinu koja će biti posveta tom zaboravljenom osjećaju sigurnosti.
Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Što biste poručili Erasmus+ studentima i mladim volonterima koji žele ostaviti trag u kreativnim industrijama?
Znatiželja je ključ. Budite znatiželjni istraživači, a ne samo potrošači. Iskoristite vrijeme u drugoj zemlji da vidite ono što lokalci više ne primjećuju. Ne bojte se tehnologije, ali je nemojte pustiti da misli umjesto vas. I najvažnije, tražite priče u ljudima, u njihovim sjećanjima i snovima. Ljudi nekad pričaju a ne slušaju, potrebno je slušati i zaista čuti a ne samo biti protok informacija. Trag koji ostavite neće biti u tehnologiji koju koristite, nego u emociji koju ćete probuditi u drugima. Tehnologija je alat, vi ste duša.

Izvor: Filip Filkovic, Philatz
Hvala što ste odvojili vrijeme da pročitate ovu priču! Rado bismo čuli vaše mišljenje ili bilo što što želite podijeliti- slobodno ostavite komentar ispod.
Loreta, OLS Community Manager- Hrvatski